Bila je to jedna od najiščekivanijih filmskih premijera 2025. godine. Diznijev rimejk klasika „Snežana i sedam patuljaka“ imao je sve što bi, na papiru, trebalo da garantuje uspeh: veliki budžet, poznata glumačka imena, nostalgični potencijal i snažan marketinški segment. Ipak, bajka se raspala pre nego što je krenula. I ne zbog zle maćehe, već zbog loše komunikacije.
Ovo nije (samo) priča o filmu. Ovo je lekcija o reputaciji, tonu, empatiji i važnosti pravovremenog medijskog treninga.
Kriza počinje i ostaje bez kontrole
Još u ranoj fazi promocije, bilo je jasno da film izaziva kontroverze. Glavna glumica, Rejčel Zegler, davala je izjave koje su delovale potcenjivački prema originalnom filmu, ciljnoj publici i čak samom Dizniju. Na pitanje o ljubavi između Snežane i princa, odgovorila je da je „ta priča čudna i zastarela“, što bi možda imalo smisla u privatnom razgovoru, ali ne i u intervjuu koji prati projekat te vrednosti i emocionalnog nasleđa.
Problem? Niko nije prepoznao da to nije autentičnost, već komunikacijski rizik. Nije bilo znakova da je glumica prošla bilo kakav ozbiljan medijski trening, niti da postoji komunikacijska strategija koja bi jasno definisala ton, poruke i granice u javnim nastupima.
Kultura otkazivanja nije isto što i pažnja javnosti
U svetu društvenih mreža, pažnja se može dobiti na dva načina: organski ili eksplozivno. U ovom slučaju, sve je otišlo u drugom smeru. Kritike, mimovi, pozivi na bojkot, pa čak i pretnje, sve to je postalo deo narativa o filmu pre nego što je publika pogledala ijedan kadar.
Zvuči paradoksalno, ali ogroman talas negativnog publiciteta nije doveo do znatiželje publike, već do aktivnog odbacivanja. Jedan od najskupljih filmova godine, koji je svima bio „na radaru“, doživeo je da mnogi odluče da ga zaobiđu baš zbog prevelike buke.
Ton – tiha katastrofa
Najveći propust? Ton komunikacije. Umesto da bude inkluzivan, autentičan i pažljivo nijansiran, ton kampanje je zvučao kao da se podsmeva svakome ko se ne uklapa u novi narativ. Kada govorimo o inkluziji, ne govorimo o tome da se publika „nauči da je stari film pogrešan“, već o tome da se ponudi nova vizija koja zadržava emociju i poštovanje prema originalu. Komunikacija je postala defanzivna umesto dijaloške, reaktivna umesto strateške.
Gde je bio krizni plan?
Nijedan veliki projekat ne sme da krene u realizaciju bez komunikacionog scenarija: Šta ako…?
- Šta ako glumac kaže nešto kontroverzno?
- Šta ako javnost reaguje burno?
- Šta ako se digitalna kampanja otme kontroli?
Odgovor: nije bilo vidljivo da je postojao koherentan krizni plan. Izjave su davane bez koordinacije, reakcije su kasnile, a Dizni se povukao iz sopstvene naracije umesto da je redefiniše.
Medijski trening kao ključ uspeha
Jedan kvalitetan medijski trening i mnogo toga bi bilo drugačije. Ne da glumica ne bi govorila svoje mišljenje, već da bi znala kako da ga izrazi, u kom trenutku i na koji način da gradi mostove, a ne barikade. Dobar PR tim zna da kontroverza ne mora biti problem, ali mora biti vođena. U ovom slučaju, niko nije „držao uzde“.
Film koji je mogao da bude pobeda i za brend i za publiku
Snežana (2025) je školski primer da ni najveći budžet, ni prepoznatljivo ime, ni moderna poruka ne mogu da nadomeste odsustvo strateške komunikacije. Kada se storiteling ne gradi slušanjem, kada se ton izgubi između redova i kada reputacija ostane bez zaštite, rezultat je gubitak poverenja. A u svetu zabave (kao i biznisa), to je najskuplji gubitak od svih.
Ne postoji bajka bez konflikta. Ali postoji razlika između dobro ispričane krize i one koja izmakne kontroli. Dobar medijski trening i strateški vođena komunikacija ne znače da će sve proći glatko. Ali znače da znamo kuda idemo čak i kada se staza zamagli.